Izvještaj sa akcije Povlenski vrhovi(6.02.2011.)

Filed in Arhiva by on February 6, 2011 • views: 1529

Kada   planinarenjem, iskoristiš božiji poklon u vidu, fantastično sunčanog, februarskog dana, onda je zadovoljstvo vrhunsko. Nas 14 krenulo(u 7h), minibusom ka Valjevu. Ukrcali, mog mladog kolegu, Matiju iz pd Povlen i  doručkovali vruće pekarske vragolije.

Oko 9,15h već stigli do manastira Pustinja. Ljubazne monahinje nas provele kroz crkvu i dvorište. Malo priče o istorijatu, malo fotografisanja… Zahvali smo se stanovnicama ove, lijepe, građevine, sa željom da sledeći put naša posjeta bude duža. Nastavismo vožnju do Debelog brda(1050m), gdje ostavismo kombi. Povedosmo i vozača(Bobana) sa nama. Pješačenje do doma od 2km nas je zagrijalo dovoljno da rumenilo ukrasi sva lica. Dočekaše nas domaćini vedrog raspoloženja. Kafa, čaj, domaća ljuta… Brzo poteče komunikacija. Orni za hodanje, krenusmo ka Malom Povlenu. Milanka(predsednik pk Balkan) je doznala da su njeni  zemljaci iz Kosjerića( pd Subjel) krenuli, takođe, na taj vrh, pa smo malo ubrzali. Stigli smo, skoro, istovremeno do ckvice, podno vrha. Njih 30 i nas 15-lijepa slika. Upoznasmo se. Osmjesi sijevaju kao i blicevi. Fotke kao sa razglednica. Gore plavo, dole bijelo, a sunce pozlaćuje, finim, filigramskim radom. Nisam ni pokušavao da tražim poređenja. Samo stojim i, pogledom, halapljivo upijam. Kratko se družismo, pod tremom nedovršene, crkvene kuće. Objekat nikad završen, a prosto vapi da služi planinarima. Bio bi to, jedan, od ljepših pl. domova. Šteta.

Pauza gotova. Krećemo svi u koloni ka vrhu. Snijeg sa sjeverne strane pršičast i mekan. Idealan za proklizavanje i padove. Neki su to i potvrdili vlastitim primjerom. Za čas smo na vrhu(1347m). A odozgo puklo na sve strane. Zlatibor u punom sjaju. Bosanske planine namiguju iz daljine. Jablanik, Medvednik i  Bobija nam mašu čupavim grebenima.

Zajedničke fotke i drugarski stisak ruke. Dogovor  o zajedničkoj akciji. Pozdrav Kosjeriću i Požegi.

Oni na jednu, mi na drugu stranu.  Čuvenom planinaru Zoranu je, skoro, otpao đon sa još čuvenijih cipela. Ušao je u anale planinarenja, popevši sva 3 vrha sa razjapljenim đonom. Silazak u podnožije Srednjeg Povlena. Sipasmo vodu na jednom od izvora koji prave riječicu Cetinu. Uvijek je privilegija piti, na takvim mjestima, taj, božiji dar.Prolazimo kraj jedine naseljene kuće. Psi zalajaše, začuđeni našim pojavama. Slika česta i tužna! Deda i baba stoje na pragu, sami, željni  tople riječi u hladnom Februaru. Zovu nas da svratimo. Gradska žurba u krvi. Stegnuta srca se zahvalih. Drugi  put sigurno. Lagano do, zaobljenog vrha  Srednjeg Povlena(1301m). Vjetar je, već, krenuo da nam pokazuje ko je tu gazda. Neki su bili skeptični u sopstvenu izdržljivost. Grebenska staza do Velikog Povlena(1274m) im je pokazala da mogu oni i više od toga. Našu  želju, vrh je nagradio još jednim vidikovcem.

Klizavom stazom do doma se, prosto, skotrljasmo. Bez posledica. Očekivani miris, ukrčkanog, pasulja se širio trpezarijom(16h). Domaća, ljuta rakija, domaća, ljuta paprika, domaći, kiseli, kupus. Uf, uf! Domaće, slatke, krofne na kraju. Domaćini se pobrinuli da nam bude potaman. I bilo je!

Kako se zahvaliti ljudima, koji nam, za kratko, postadoše rod- rođeni!? Učinismo to punog srca i punih stomaka. Dogovorismo se o proljećnoj,  zajedničkoj akciji,na istom tlu a u proširenoj verziji. I pozdravismo se. Odosmo ka Debelom brdu, ispunjeni  i  zadovoljnog  pogleda, koji  samo mačor ima, kada sklapa oči i počinje da prede pod  šporetom. Nebo koriste u reklamne svrhe: mjesec,  zvijezde i, poneki, avion. Horizont nad Bobijom oslikan crveno. Čovječe, planinaru! Za ovo vrijedi živjeti.

Ukrcasmo se u naše prevozno sredstvo, pa serpentinama do sela Poćuta.  Istraživačka kafica u lokalnoj kafani, stogodišnjeg izgleda. Kratka pauza, pa vožnja do Valjeva, gdje ostavismo Matiju(ogromno hvala,brate). Ostatak puta do Belog Grada,(kojeg zatekosmo pod sivim prekrivačem magle i smoga), provedosmo u dremanju  obasuti , blagodetnim, zvucima muzike JJ Cale-a.  Skerlićeva ulica nas, mrzovoljno, dočeka, sa svojim, poluzaleđenim trotoarom. Rastasmo se, kao što i krenusmo-osmjesima. Nikad dovoljno zahvalnosti ovakvoj ekipi!

BRANISLAV  MAKLJENOVIĆ

Comments are closed.

X